ČITANJE GRADA
Postavljanjem spomenika caru Nikolaju II Romanovu u okruženju najvažnijih zdanja srpske države, i to u jednoj nesrećnoj depresiji ispod kote ulice, umesto, recimo, na Kalemegdanu, gde bi to bilo primerenije i sasvim drugačije kodirano, nije odaslana poruka o vlastitom identitetu, državnom pravcu i samosvesti, već o submisivnosti i plahoj nadi. Stoga ovakva praksa “kulture sećanja” ne doprinosi temeljenju države putem svojih simbola i podseća na stranputicu kojom su krenuli Skopljanci
RUSKI CAR U SRPSKIH VLADARA
Od kada je, polovinom 19. veka, Aleksandar Karađorđević od Stojana Simića otkupio Stari konak za potrebe kneževskog dvora, oko njega se razvijao dvorski kompleks. Ideju okupljanja sledili su Mali dvorac i Dvorac za prestolonaslednika Mihaila naspram njega, a zatim, približno na njihovom mestu i hronološkim redom - Stari i Novi dvor. Po ubistvu Drage i Aleksandra Obrenovića, Stari konak je srušen, a njegovu kompozicionu ulogu posle Prvog svetskog rata preuzela je potkovičasta zgrada Dvorske straže prepravkama Korunovića, postajući stožer tročlanog ansambla unutar uređenog dvorskog vrta. No, rušenjem i ove zgrade 1953. poremećen je sklad kompleksa i od tada uzvišicom između Novog dvora (današnje Palate predsedništva) i Starog dvora (Skupštine grada) caruje poziv na arhitektonsku ili spomeničku smislenost umesto koje su do danas viđeni samo jarboli zastava, dve klupe i novogodišnje jelke.
Posle rata uklonjena je ograda s kapijama da bi se “dvorsko” predalo “narodu”, a nazivom i simbolizmu pionirskog pokreta. Potom je sravnjeno sa zemljom i staro Rusko poslanstvo, jedna ljupka neoromantičarska tvorevina pokraj Srpsko-amerikanske banke, i time otvorena praznina prema ulici Kraljice Natalije. Naspram Novog dvora izgrađena je 1954. bezlična kancelarijska zgrada, čija je kruta arhitektura vazda bila ispod značaja Skupštine Srbije koja se u njoj smestila. Od tada, zjalo u fasadnom redu Kralja Milana ispunjavano je kioscima, cvećarom, skupštinskim stražarnicama i poslaničkim limuzinama, nikad ne dosegnuvši makar i deo zamisli, još iz osamdesetih godina 19. veka, da bude “veličanstvena terasa” ka Savi i Bežanijskoj kosi. Tako su, zapravo, jedan nasuprot drugom, uspostavljena dva nemušta elementa u ovom prostoru nacionalnog značaja - prvi s jarbolima i drugi uvrh Devojačkog parka.
Emotivne spone
Tačku na ovu drugu prostornu neodređenost, stavila je ovih dana jedna akademska skulptura na klasičnom postamentu - osmometarski spomenik caru Nikolaju II Romanovu. Donacija Ruske federacije i ruskih vajara spuštena je helikopterom u jeku pojačanih aeronautičkih aktivnosti uoči vojne parade, nekako nenajavljeno i, učinilo se, zbrzano željom da sve bude potaman prilikom posete Vladimira Putina. Stoga su argumenti u prilog takvom lociranju spomenika bili škrti, ali se moglo zaključiti da im je oslon tradicijski, jer je tu bilo Rusko poslanstvo, a na istom placu je i Ruski dom cara Nikolaja II, u čije je temelje uzidana Gramata sa slovom o bratstvu, uzajamnoj ljubavi i razumevanju dva naroda. Razlog zašto se našao kraj Narodne skupštine, naspram Predsedničke palate i Gradske skupštine, dakle u središtu državnog kompleksa, izostao je verovatno zato što se pretpostavilo da svaki Beograđanin dobro zna zašto.
U spomeniku caru Nikolaju sabrala se zahvalnost za njegovo držanje u Prvom svetskom ratu, iskazano rečima da će sve napore usmeriti “na očuvanje dostojanstva Srbije,” ali i spomen na nemale ruske žrtve u odbrani Beograda, na Solunskom frontu i širom potonje Jugoslavije. Jačina srpsko-ruskih veza isticana je i ranije: semiotički - nazivom vračarske ulice Cara Nikolaja, memorijalno - Spomen kosturnicom ruskim ratnicima i Iverskom kapelom na Novom groblju, liturgijski i duhovno - Ruskom crkvom kraj Crkve sv. Marka, dok je ona umetnička najočiglednija u kapitalnom delu ruskih arhitekata u Srbiji. Najemotivnije spone, kako uostalom i piše u povelji o zidanju Ruskog doma, prvog takvog u Evropi, izražava topao zagrljaj kojim je ovdašnji narod utešio izmučene i jedva žive Ruse posle boljševičkog vihora, ali ništa manje i rusko učešće u oslobađanju Beograda 1944. i zajedničko iskustvo antifašističke borbe.
