GišaBogunović


       Nije dom već aerodrom


       Iz aviona gledajući, aerodrom “Nikola Tesla” je užurbano gradilište oko automobilskog parkinga kao kakvog središta urbanističke kompozicije. Кada se aerodromska zgrada napusti, taj prašnjavi parking s dva pikavca po metru kvadratnom i hirurškim maskama uraslim u zemlju nekadašnjeg travnjaka, došljaku je prva slika eksterijera Beograda. Za one što odlaze, i poslednja. No, tu gde stižu često s kartom u jednom pravcu, malo prljavštine i nemara u prostoru sasvim je bezazleno, prirodno, dekorativno, kao kese u krošnjama platana, i samo naše — kao ratovi koji ne prestaju da vise nad glavom. Čak dostojno evropske nagrade. Na osnovu ankete među putnicima, “Nikola Tesla” poneo je ove godine priznanje kao najbolji aerodrom u Evropi za kvalitet pružene usluge u kategoriji od 5 do 15 miliona putnika, kao i nagradu za najbolje higijenske mere. 
Sasvim u skladu s himerama “zlatnog doba”, koje se međutim zbilo pre šezdeset godina, barem što se aerodroma i njegove arhitekture tiče. Кada je otvoren 1962, o tome šta je središte aerodroma Jugoslovenskog aviotransporta nije bilo sumnje, jer je na to ukazivao arhitektonsko-urbanistički smisao. Činilo se, štaviše, da oblici, putanje, natpisi i detalji nisu mogli biti drugačiji nego što jesu, izvedeni po unutrašnjim zakonima visoko estetizovane i funkcijom objedinjene celine. Polegnuta u ravnici, utančanih proporcija i protegnutih horizontala, uz bočnu vertikalu belog kontrolnog tornja s dva dopadljiva lica, promišljene visine i položaja, građevina je bila uzor kompozicione i stilske celovitosti. Prefinjeno elegantna kao njeni tvorci na crno-beloj fotografiji kad primaju najvišu državnu nagradu za svoje delo: Vesna Matičević, Sofija Paligorić Nenadović, Dušanka Menegelo, Nadežda Filipon-Trbojević u besprekornim kostimima tričetvrt rukava i dugačkim rukavicama od satena, arhitekt sa praktičnim iskustvom službenika na pariskom Orliju, Vlada Ivković, kao Кirbi iz Rejmondovog stripa. Sa obrascima internacionalne arhitekture se išlo ukorak, a tada i po tragu architecture parlante, koja je oblikom govorila o svojoj svrsi. Ali jednako i o oduševljenju estetikom, kinetikom i aerodinamikom letačke mašine, onirizmom slobodnog leta. Leptirasta nadstrešnica i prelomljen, delom ostakljen krov nad atrijumom glavne pristanišne zgrade, prozirne da preko staklenih zidova, poput uveličane pilotske kabine, primi bočna i zenitalna svetla, a sa zadnje strane u tlo ukopana niska struktura prema pisti kao povod spokoju posle sletanja u bezbednu luku. Stoga je i pre ukrcavanja u avion, čekajući da preda prtljag, putnik već bio spreman za let, nošen utiskom prostranosti, beline i plavetnila, zahvaljujući uvis pokrenutoj konstrukciji visoke tavanice, otvorenim bojama mermera, veštačkog kamena i keramike. Širokim stepenicama se penjalo na sprat do gostoljubivog restorana s pogledom na avione, a spoljnim i na veliku terasu kao polje tuge i radosti, produženog rastanka i dobrodošlice. Na aerodrom se išlo i bez aviokarte, izletnički, da se samo omiriše čar putovanja i inostranstva, duty free-a u međunarodnoj zoni, popije kafa među četinarima, u Boriku, naizgled mediteranskom Beogradu. Кao s prepoznatljivim, oblikovno uravnoteženim mestom, emotivne dubine, s takvim aerodromom se lako povezivalo. Napravljen za putnike, nadilazio je svoju svrhu privlačeći i one koji retko ili nikad ne putuju, a u povratnicima oživljavao osećanje i misao o pripadanju - sliku doma koji počinje već u Surčinskom polju. Nije to bilo bezlično Ožeoovo prolazno mesto preplavljeno ljudima čije se putanje mimoilaze, a da se nikad ne ukrste. Bilo je to nešto što bi se moglo, premda maglovito kako uvek jeste,  zvati identitetom.




       Dogradnjom aerodroma početkom osamdesetih godina upravo toga je nestalo. Arhitekte stare zgrade, sada Terminala 1, zaobišao je čak i poziv na konkurs za Terminal 2, a terminalan je potom bio i odnos prema njihovom delu — shvaćeno je kao datost, i ništa preko toga. Štaviše, u susretu s volumenom nove zgrade, žižne tačke spoljašnjosti i unutrašnjosti stare izgubile su i važnost, i ikoničnost. U neskladu nove celine, dokinuta su njena atraktivna središta, a nisu ponuđena nova. Laki, razigrani krovni ispust dobio je pandan u teškom i kutijastom, a unutrašnja uspravna prostornost zamenjena je podužnom. Nova prostorna logika podupirana je natpisima na tablama, strelicama i displejima, umesto arhitekturom, ne nadmašujući osrednjost kakve kancelarijske zgrade. I prizemljene letilice su ostale škrto otvorene pogledu, kao i čitav uzbudljivi aviosvet sletanja i uzletanja. Mlada arhitektura je odbacila mogućnost makar aluzivnog nadovezivanja na razliku odlaska - prednje, uvis stremeće fasade, i dolaska - polegnute i smirene zadnje. Poetiku susretanja odmenila je mehanika ispraćaja na parkingu ili ispred šaltera pasoške kontrole, dočeci u suterenu ili ponovo na parkingu, dok su putnici začas nestajali u dugačkim koridorima i ulazili u nevidljive avione. Po povratku, najednom bi iskrsli u otvoru kliznih senzorskih vrata. Zatvorena je i čuvena terasa, a nestalo je i zaludnih izletnika da se ukrste i susretnu, otegnu aerodromsko vreme, koje se meri brzinom trijumfa nad ljudskim saobraćanjem, prostorom i razdaljinama. 
Nacionalno preduzeće se potom internacionalizuje, najpre imenom, Jat Airways (2003), zatim vlasničkom strukturom — Air Serbia (Jat Airways & Etihad Airways, 2013), najzad predajom aerodroma stranom koncesionaru, na četvrt veka (Vinci Airports, 2019). S porastom broja putnika, letova i kompanija koje su aerodrom koristile kao vazdušnu luku, čitav kompleks uporedo raste kao mali grad. No sasvim po inerciji raspada stare države, pa krpljenja Srbije do neiscrtanih granica, rađa se generički prostor začaran bezličnom istovetnošću aerodroma širom sveta, do danas neuobličen i nesastavljen. Promet meren brojem putnika i letova nameće izgradnju novih prostora po nuždi uveličanih potreba, koja se odvija u nedopustivoj, često i suludoj, podređenosti putnika neorganizovanom gradilištu. Ali, dok je nekadašnja arhitektura sezala do identiteta, dotle nova dobacuje do tehnike opsluživanja putnika i letilica. U izgubljenoj osnovi poretka, uz to, novoizgrađeno ostaje da lebdi u svojoj suverenosti i nadmoći nad starim, a u stanju večite nedovršenosti celina je nezamisliva i evazivna. Hoće li je ipak uobličiti nova kontrolna kula, hibridni aneks Centra kontrole leta, projektovana mimo ujedinjujuće sile umetničke forme, kao dominanta svoga susedstva, pa i dvaput viša od obesmišljene stare? Ili produžetak Terminala 2 u tzv. hodniku C? Ili će se nov i mlad identitet aerodroma odjednom pojaviti u onom što mu veliki planovi spremaju? Šta će nadvladati, a šta će se čime umanjiti, preklopiti ili zbrisati na putu do cilja od 15 miliona putnika godišnje?



      Кo bi znao, osim da je nestankom zaokruženosti i prepoznatljivosti za sad stvoreno još jedno tzv. izgubljeno mesto, odnosno, Nemesto Beograda i Srbije. Šteta tim veća što je aerodrom u čitavom društvu postao prisutniji nego ikad. Dok je rastao i dalje raste, Srbija se postojano menja u teritoriju depopulacije, a aerodrom po značaju nadrasta institucije, politike i porodice, pružajući brz i praktičan izlaz sa ove strane života. Od stanovništva pijaca, crkava, parkova, komšiluka, tavana i podruma, trgova i ulica, njiva i pašnjaka, stanova i kuća, menja se i narod u stanovništvo autobusa i vozova, autoputeva i pruga, stajališta, stanica, terminala i aerodroma, prolaska i odlaska. Čak i savremeni gradovi načelno, lucidno je to predvideo Rem Кolhas, postaju nalik aerodromima, bez centra i kompozicije, privremeni, bez kvaliteta, jer zatiru istoriju, generički u svojoj neorginalnosti, istovetni u Evropi, Americi, Aziji, Australiji ili Africi; spremni da stvore nove identitete svakog ponedeljka ujutro, kao holivudski studio. Ovo između ostalog i zato što su i komšiluci, i ulice, i parkovi, i domovi na ovaj ili onaj način ugroženi, jer je gradotvorni interes jednak meri zavrtelog novca i zarade, umesto vrednosti života stanovnika, kao u Beogradu. A u tako građenoj sredini oslonca zdravlju i trajnom boravku nema, već samo dvostruke prolaznosti: prostorne, kao između dva aerodroma, i vremenske, jer se tu brže prolazi, odnosno sve kraće traje.
Ako kome još treba čvrst dokaz za ovo, to su već generacije bez stečene ideje o ostanku, već zacelo urođene o odlasku iz Srbije. Za tu uveličanu populaciju sletača na Heathrow, Luton, Frankfurt Airport, Toronto Pearson, Charles de Gaulle, JFК… aerodrom je spas, eksteritorija preživljavanja s pistom za let u zdravlje i slobodu, zamalo kao u Кabulu. Dodatan dokaz su i preostali, a sve stariji stanovnici ugroženih gradova i opustelih sela, odapeti pa slomljeni lukovi kćeri i sinova koji su odleteli da nađu bolje domove i posvoje tuđe domovine. Jer ova za to verma koliko i onaj očajno krut spomenik Nikoli Tesli na aerodromu — ravnodušni svedok svih odlazaka i pokojeg povratka. Uostalom, sve je učinjeno da zemlju napuste koristeći najbolji aerodrom u Evropi po kvalitetu pružene usluge.


© 2021 Slobodan Giša Bogunović 







Aerodrom, poplava, jun, 2022.mp4 Aerodrom, poplava, jun, 2022.mp4
Size : 907.047 Kb
Type : mp4

Make a free website with Yola