Čitanje grada BEOGRAD – OD UTOPIJSKOG TRAGA DO DISTOPIJE
Kada
je početkom dvadesetih godina prošlog veka arhitekt Jan Dubovi, službenik
beogradske filijale praškog preduzeća “Matija Bleh”, stigao u srpsku
prestonicu, ona mu nije otpozdravila velikovaroškim i učtivim naklonom.
Dekorativne skulpture, kojima je nalazio mesto na pročeljima beogradskih
palata, pa i njegovi projekti belih kubističkih vila, nisu mogli sakriti uboge
prizore razlokanih i prašnjavih ulica, vlažnih stanova i kuća bez toaleta. No
Dubovi je sa sobom doneo utopijski vedru viziju budućnosti a sebi postavio
previsok, vazda nedohvatan cilj, da neimarskim poslanstvom zadovolji “kako radenika, tako i činovnika i
kapitalistu”. Njegov odgovor na svu ružnoću i nesređenost Beograda bio je zanos
“vrtarskim gradom” u čijem je kružnom ocrtu, sraslosti sa prirodom, nebom i
vodama, prepoznavao drevni oblik slovenskih sela. Svoj
san o velikom i uređenom Beogradu, toj južnoj metropoli svekolikog slovenstva,
kako je pisao, uspeo je da ostvari tek neznatnim upisom u stvarni prostor. Trag
nadahnutog nastojanja, oko kojeg su bili okupljeni i arhitekti Đorđe
Kovaljevski, Mihailo Radovanović, Valerije Staševski, Viljem Baumgarten i
drugi, samo je u izvesnoj meri otisnut u rešenju opštinskog naselja Činovnička
kolonija na Voždovcu. Stanovati ne znači nužno i udomiti se, znao je Dubovi, te
je volumene svojih vila u malenim vrtovima odmeravao prema potrebi za mirom,
suncem i zelenilom, a uravnoteženost i intimnost naselja našao u jednostavnosti
matrice ulica i parcela, granici broja stanovnika i udobnoj udaljenosti između
suseda. Ali
trag je, kako tvrdi Derida, prazna simulacija prisustva, nešto što nema
svoga pravog mesta, trag je uvek i već izbrisano i odsutno prisustvo. Upravo
ono što je, zapravo, vrtarski grad za današnju Činovničku koloniju. Kakva je
danas, preinačena betonom, nasilnim interpolacijama i nadgradnjama, ona je, na
svu žalost, doista izbrisani i odsutni delić utopije vrtarskog grada – jedan dekomponovani, neštićeni i
neuspeli urbanistički brikolaž. Uostalom, kao i sam veliki Beograd, ispisan
tragovima ne samo ovog, već i brojnih urbo-arhitektonskih, utopijskih pokušaja.
Novi
vs. stari BeogradKada
je, posle Drugog svetskog rata, Dubovi zauvek napuštao Srbiju, Beograd ga je
zaboravio i kao tvorca sjajne Astronomske opservatorije na Zvezdari – i naklon
je opet izostao. U to vreme jedna druga ideja je već snažno uznosila duhove.
Utopijski far se pomerio od međuratnih kolonija i koteža starog grada i ostavio
ih u senci krajnje ravnodušnosti. Mogućnost oblikovanja "ozarenog
grada" na čistinama nekadašnjih ševara Bežanije, sabirala je mnoga
uzbuđenja i bila izraz političkog i socijalnog programa. Po usvojenom
teorijskom modelu, spremnom i na krajnja uprošćavanja, istorijski grad, poput
starog Beograda, i treba prepustiti odumiranju jer ne može poštovati principe geometrije.
Nasumičnost njegove urbane
strukture zato valja zameniti industrijalizovanom gradnjom koja se, oslonjena na
geometriju, i zasniva na “kreativnoj umetnosti”. Ubrzo, slobodna prostranstva
dojučerašnjih močvara, šuma i žitnica, bivaju ispunjena kreativnošću koju je
još 1925. poletno i naivno prizivao Ljubomir Micić. Izrastaju čitavi blokovi
kolektivnih građevina “čistoga polja i betonskog karaktera” – ogoljeni,
funkcionalni i jasni, baš kako je pesnik hteo, poput zenitističkih strofa i
vojničkih kasarni... Optimizam društvenog napretka u industrijalizaciji zemlje
ispraznio je i opusteo selo, a solidarnost stambene izgradnje uselila je u stanove
novu, radničku klasu. Pred
podvižničkim izazovom stvaranja Novog Beograda, i nasuprot njemu, gasnuo je
Stari Beograd. Zarobljen u staroj matrici, sve više je ocrtavan pretećim
naznakama nevesele budućnosti. Uprkos brojnim urbanističkim planovima,
zaobilazile su ga velike ideje i velike vizije, otuda i dela, prepuštajući ga
neobuzdanom unutrašnjem bujanju, sitnom interesu i najprostijoj grabeži. U
decenijama koje slede doživeće nasilne udare bespravne gradnje, dogradnje i
nadgradnje, ispunjavanje i najmanjih praznina svoga tkiva, otimanje javnih u
korist privatnih prostora, migracije i promenu strukture stanovništva, eksploziju
motorizacije, veliko zagađenje vazduha i reka, opasno urastanje industrijskih
postrojenja i vojnih građevina u jezgro grada, širenje deponija i slamova,
beskrajno usitnjavanje parcela, zaplitanje vlasničkih odnosa do tačke obustavljanja čak i najosnovnije
higijene, a kamoli modernizacije i humanog obnavljanja gradskih prostora,
neshvatljivo uništavanje gradske flore i čitavih stoletnih drvoreda... A niz
ovim izdaleka nije zatvoren. Nemoćan
da emulira i u sebe primi nasilnu brojnost negativnih procesa, stari Beograd je
postajao nalik kakvom neželjenom proizvodu takvih pojava, koji nastane kada se
u vremenu postoji bez jasnog vođstva i cilja. Ostavljen od utopijske i
delotvorne praktične misli, odvojen od reka, haotičan u svojoj čežnji za
vazduhom i poljima otvorenog neba, odgušenim saobraćajnicama, istinskim
trgovima i bulevarima, mostovima, podzemnom železnicom, parkovima i zelenilom,
sve neuspešnije je skrivao pretnju da postaje grad pervertirane, obrnute
utopije.Beograd
spasava Srbiju? Da
kojim slučajem postoji kakav otpusni, zaštitni ventil Beograda, takav bi već
odavno pištao od strašnog unutrašnjeg pritiska. Za distopijsku pretnju, koja se
nadvija nad gradom, možda bi onda čuli oni koji je podstiču da postane
realnost: ideatori i inicijatori gradnje na desetine i stotine hiljada novih
kvadrata u Beogradu. Masovna industrija tobože jevtinih stanova na mestu
najveće isplativosti, koja združuje i pokreće zamrle privredne grane, danas je
odgovor države na ukupnu ekonomsku krizu. Sasvim ispravno, ali samo kada bi
takva industrija mogla stvoriti i održati grad, umesto da grad, sa svojim
dragocenim zemljištem, već krajnje iscrpljenom infrastrukturom, a posredno i
svojim istorijskim nasleđem i kulturnim diverzitetom, bude sredstvo održanja
industrije i njena pala žrtva. U Srbiji praznih seoskih kuća i bele kuge,
kratkovido i nezasitno investiranje u prestonicu, stoga i podsticanje njenog
daljeg naseljavanja mahom neurbanim, nezaposlenim i neproduktivnim
stanovništvom, ima sve osobine bezumnog distopijskog projekta. Namesto
zastrašujuće slike prenaseljenog i toksičnog grada senki, smoga, siromaštva i
nasilja, neophodno je hitno ponuditi novu utopiju. A njoj se već unapred može
odrediti pravac i dati ime: Srbija spasava Beograd.