Komšiluk na ustanku
U Platonovom dijalogu “Protagora” taj čuveni sofist prepričao je Sokratu mit o Prometeju, čiji je dar vatre ljudima bio spas u negostoljubivom svetu (321, D). Premda su zahvaljujući vatri stekli zanatske veštine, obezbedili sebi prebivalište, odeću, obuću i hranu, stanujući rasuto, ginuli su od zveri, jer političko umenje organizovanja života u zajednici nisu posedovali. Uplašen da čitav ljudski rod ne propadne, Zevs je preko glasnika bogova Hermesa svima dodelio stid i pravdu “da budu ukras gradova i prisna veza prijateljstva”. “I zakon postavi od mene,” dodao je taj bespoštedni bog, “ko ne može da ima stida i pravde, neka ga ubiju kao nesreću grada.”(322, C, D)
Žive slike mita o Prometeju, između ostalog, podsećaju na značaj kulture stida u nastanku grada (polisa, države). Ni gizdavi ornamenti, ni kakva toržestvena stilska dekoracija, prolazni pod naletom vremena i mode, nisu suštinski ukras gradova, već su to ukrasi vrline, koji se tiču poštovanja ili kršenja zajedničkih normi i dogovora. Istinski gradotvorci, moglo bi se zaključiti, vagaju i usklađuju svoje postupke s pogledima i sudovima drugih, dok su “nesreće grada” ljudi bez obraza, kojima sud i ocena drugih ne znače ništa.
U vreme nepitane transformacije koja ga je zadesila, današnji Beograd začinje se u glavama nekoliko političara i plutokrata. Njegova urbana politika, nova naselja, pešačke zone, njegove fontane, planirani jarboli, gondole i vidikovci ne nastaju u zavodima, institutima ili akademijama, jedva kad zamaštavaju se na konkursima i gotovo nikad ne ishode iz dijaloga i građanske javne debate. Sasvim obrnuto, kako se moglo čuti u jednoj ispovesti bivšeg gradonačelnika, o mnogo čemu odlučuje se tokom večernjih vožnji predsednika države gradom. U svojoj limuzini, na isteku dana, on uzima ulogu demijurga beogradske urbanističke i ostale sutrašnjice.
A onda, već izjutra, večernja snevanja prekriju grad svojom laičkom paraurbanističkom mapom. Na javnu scenu, što nije novo i od juče, stupaju grabljivci u oblasti baratanja građevinskim zemljištem, montažeri privatnog i pronositelji rentijerskog interesa, s njima i novac kojim se erodira pravo, zaobilaze zakonske i moralne prepreke, a od planskih dokumenata, urbanističke, građevinske ili zaštitarske regulative pravi tek puko zadovoljstvo u tekstu. Na sve to, profesionalci, koje takvim čine ne samo njihove veštine i znanja, već, po definiciji, i obaveza nezavisnosti od svih spoljašnjih uticaja i sila, plaćeni zaštitnici svoje struke, čuvari javnog interesa i zakona, zažmure što jače mogu.
Vulgarno i mašinistički predstavljen kao sredstvo privrednog napretka i oblik potrošnje, a uistinu po diktatu prečice i brzog bogaćenja alavih ortaka, Beograd izrasta u preduzetnički grad. Da skriju što takav nikad nije po meri građana, njegovi tvorci stanovnicama daruju i obećavaju ništavne iluzije urbanosti i obilja, po slici vašarske sreće: što više šarenih atrakcija, lampiona, vodoskoka, gondola i vidikovaca, vrteški, nacionalnih falusoida i svetlosnih efemerida. Građane obmanjuju kusurom što ostane posle dobro obavljenih dilova, koji doslovce, po izvornom značenju latinskog corruptio – potpuno slama društvo: preskupe parkove kržljave vegetacije, shematizovane staze, preplaćena dečija igrališta, predizajnirane i neudobne klupe...
O biću arhitekture, koje, zahvatajući prostor, prikuplja vreme, o tom konstruktu retke društvene, spoznajne i stvaralačke slojevitosti, nemaju pojma. O dogovoru i neometanom učešću građana u odlučivanju, o teatrokratiji i gradu kao postojbini demokratije, neće da znaju. O gradotvorstvu kao svojevrsnoj podvrsti medicine, što u svom rastu zaobilazi i nadvladava bolesti, brinući se o svakoj ćeliji, ne znaju ništa. O kontekstu, najprečoj dužnosti gradskih i opštinskih vlasti da očuvaju i unaprede neposrednost susedstva i vrednosti ambijenta, umesto da ih zloupotrebljavaju u vlastitu korist, tek ništa. O kulturi stida, nimalo.
Jer Beograd nam nije dat da ga stavimo u teglu, rekao je nedavno demijurg iz limuzine, već da ga gradimo i ulepšavamo. Kako je to Beograd dat nekim a ne svim njegovim stanovnicima? I zašto bi se uopšte jedan spolja mlad grad, budući da mu je pretežni arhitektonski fond iz dvadesetog veka, konzervirao? Otkud je to ”Belgrejd rezidens” ulepšao Beograd, a kako će to tek učiniti kula-četrdesetospratnica kreativnog imena ”Beograd”, te ”BW Galerija”, taj najveći tržni centar na Balkanu, a u središtu grada, ili megaprojekat ”Tesla grad” u vodozaštitnoj zoni, pa “K Distrikt” podno Beogradske tvrđave, pitanja su i slike koje proizvode jezu.
Za one koji danas grade i ulepšavaju Beograd sve je to neupitno lepo i korisno, kao i novi identitet Čubure, čija se privlačnost već sasvim svela na deo Mačvanske, a njene ostale ulice potonule pod veličinom nabujalih zdanja. Slično poimanje i preinačavanje prostora prenelo se i na druge delove grada, na njegove nekadašnje koteže i brda, a danas i na Krunski venac što sluti da takođe postane uklančen i mračan. Na kraj koji je nekad, i ne samo simbolički, bio izvedenica dvora, jer je bio zamišljen da izraste iz danas svejednako ugrožene Krunske ulice, s njenim jednoporodičnim vilama, predbaštama i otmenim drvoredom po sredini, te da se široko, pitomo i nisko razudi oko Kalenićeve pijace. Ideja takvog stanovanja poreknuta je još šezdesetih godina prošlog veka izgradnjom tri sprata s prizemljem i potkrovljem Topolske 5, od 2015. i bezizraznom četvorospratnicom na uglu Vojvode Dragomira 15 i Topolske, a danas projektom glomazne kolektivne zgrade na uglu Topolske i Petrogradske 14. Ta bezlična višespratnica smera da se uzvisi namesto kulturno-istorijski dragocene vile arh. Milana Šlanga iz 1927. i udene u oazu građanskog sklada, zaradi na arhitektonskoj i urbanističkoj pameti starog Beograda.
U procepu između osione vlasti i začmale i rastrojene opozicije stoji danas tek građanin, kruhoborac, komšija, i njegov probuđeni i nestrašivi otpor. Sada Vračarac, stanovnik Topolske, Petrogradske, Vojvode Dragomira i tih nekoliko lepih ulica Krunskog venca, sutra možda i svi Beograđani, svi Srbi i ne-Srbi, ma otkuda u Beograd došli. Da imenom i prezimenom odbrane svoje pravo na grad, kao deo građanskog prava, na dostojanstvo svoga komšiluka, protiv zavitlane moći, zaposedanja i grabeži, u ovo vreme nenasite manjine i ugrožene, opotrebljene većine. Jer se to jedino i može videti. Kada u Beogradu više nema opojne snage nove i autentične arhitekture, kada su gotovo neprimetne politike, ideologije i zastave, ostaje da se brane i odbrane krotke vrednosti vlastitog zavičaja.
Povodom inicijative "Sačuvajmo Topolsku", "Danas", 21. 7. 2018.
Photo: Mosha